HPD Vihor

O društvu

      Mi planinari volimo planinu. Ona nam dariva osjećaj zemlje i neba, prekrasna prostranstva koja nas privlače uvijek iz početka. U ravnomjernom ciklusu smjenjuju se godišnja doba, po kojima razlikujemo prirodu i njezine datosti. Ali nije samo to, priroda je neiscrpivi izvor ljepote, dodajući nam viđenoj ljepoti novu ljepotu. I kao što stablo naraste svake godine s različitim brojem listova, tako su i cvjetna polja svaki put drugačije okićena, a za naše ljudsko oko i na nov način iščekivana.
       U takvom ozračju živi i djeluje P. D. "VIHOR" Zagreb od 1969. godine, dakle već punih 35 godina. Društvo je od početka ozbiljno shvatilo odnos prirode i čovjeka, pa je sebi za cilj izabralo visoke norme prilagodbe ponašanja u prirodi, kako bi se čovjek u njoj što sigurnije osjećao, a za njenu ćudljivost bio što pripravniji.
        Statutom Društva bilo je predviđeno da se planinari kategoriziraju u tri skupine: A, B i C ovisno o njihovoj fizičkoj predispoziciji i pripremljenosti za ambicioznije planinarske pothvate. Ideal svakome od nas bio je pripasti prvoj (A) skupini i ona je bila najbrojnija. B skupini pripadali su početnici - novi članovi, koji su se tek pripremali za zahtjevnije planinarenje. U C skupini bili su prijatelji i potporni članovi Društva.
        Ilustracije radi navodimo odredbe iz prvobitnog Statuta Društva, koje se odnose na A skupinu:

1. da osvoje uspon na 5 planinskih vrhova viših od 2.000 metara, od kojih jedan u zimskim uvjetima
2. da poznaju osnove penjanja u suhoj i zaleđenoj stijeni i spašavanje unesrećenog
3. da redovno vježbaju i sudjeluju u svim izletima
4. da se bave visokogorskim skijanjem
5. da osvoje jednu planinarsku obilaznicu, a u roku dvije godine Velebitski planinarski put
6. da čuvaju okoliš i čiste planinu od otpada
7. da su pretplatnici časopisa Planine Hrvatske i da u njemu objave jedan članak
8. da sudjeluju u dobrovoljnim radovima na markiranju puteva i obnovi domova
9. da upotpunjuju svoju visokogorsku opremu
10. da se bave fotografijom i prate planinarsku literaturu
11. da plaćaju desetostruku članarinu od uobičajene, kako bi se osigurala sredstva za rad Društva.

      Zahvaljujući tako postavljenim zadacima, velikom entuzijazmu i planinarskim uspjesima P.D. VIHOR je uskoro postao jedno od najuspješnijih i najuglednijih zagrebačkih planinarskih društava. Spominjemo nekoliko, pomalo zaboravljenih uspjeha: uspone na vrhove Himalaje, na Mont Blanc, više vrhova u talijanskim Dolomitima, češkim Tatrama, grčkom Olimpu, Kilimandžaro i Atlas u Africi, Matterhorn i Grossglockner u Austriji, Ararat u Turskoj, Musala u Bugarskoj...
      Razumljivo da smo osvojili sve najviše vrhove bivše Jugoslavije: od Triglava, Jalovca i drugih slovenskih vrhova, preko bosanskih do makedonskih i crnogorskih vrhova.
      "Vihoraši" su prvi planinari koji su prošli čitav Velebit u zimskim uvjetima, tj. na skijama, a naša Sekcija za turno skijanje osvojila je i mnoge vrhove u susjednoj Sloveniji. Sekcija je svake zime organizirala i vodila skijaške pohode "Memorijal 26 smrznutih partizana" na Matić-poljani u Gorskom Kotaru, čiji su sudionici bili i članovi drugih zagrebačkih planinarskih društava.
      U planinarske uspjehe P.D. VIHOR možemo uvrstiti pronalaženje, trasiranje i označavanje Kapelskog planinarskog puta i Vihoraškog planinarskog puta, izgradnju planinarskog skloništa na Bjelolasici, održavanje planinarskog skloništa u Dulibi, obnova i održavanje planinarskog skloništa u Viništu.
    "Vihoraši" su pripomogli planinarima P.D. "Rade Končar" gradnju planinarske kuće na Bijelim stijenama, a bilo je i drugih akcija. Kao rijetkost spominjemo da je Društvo svojedobno imalo i planinrsku sekciju u Švicarskoj.
    Biološka neminovnost dovela je do smjene generacija. Promijenile su se i druge okolnosti zbog kojih je ekstremno planinarenje reducirano pa se Društvo preorijentiralo na primjerenije aktivnosti: lakše uspone, ljetna krstarenja brodom i usputna planinarenja, turistička putovanja i sl.
    Sve to je obogatilo sadržaje druženja, ali žar osvajanja ostao nam je još uvijek kao ideal. Nama starijima ostala je dužnost privući i osposobiti mlade naraštaje da nastave planinariti stazama, kojima smo hodali desetljećima, a sada to činimo sve manje. Zbog toga je osnovana juniorska sekcija, mladih i poletnih entuzijasta, ljubitelja prirode, koji će možda jednoga dana nakon stečenih iskustava, biti sretni što su se pridružili prirodi i postali njezin djelić.
     Zaključili bismo da su svi ti napori i nastojanja odraz velike povezanosti čovjeka s prirodom, koja ostaje kao trajni izazov, a u svojoj biti ispunjava čovjeka zadovoljstvom i druželjubljem, po kojem su planinari prepoznatljivi.

Zagreb, 21. ožujak 2005.                         Verica Kostelić - Thune